Gdje nestade humor, gdje su nestale sve one životne priče pune snage i pozitivne misli, pa i ranije je bilo teško i teže?? Svi samo razmisljaju pesimistički, a smijeh je besplatan i tako liječi dušu, a vidim ga sve manje. Lagala bih kad bih rekla da je i kod mene bolje, ali kad bi se samo malo svi opustili i vratili u one dane ludiranja, sve bi bilo jednostavnije. Samo malo dobre volje i evo, sve je ljepše kad je osmijeh na licu.
A da se potrudim i «pročačkam» malo po svom sjećanju, možda pronađem nešto, hmm?? Veliš da pročačkam, aj idem čačkati 
a ako ne pronađem ništa, e onda ću morati “zaorati” i prokopati malo dublji kanal. Kopam, kopam, duboooko 😳 Gle miša ti, pa tu ipak ima nešto
(Napisala sam davno u svojoj neotesanoj bilježnici pregršt nemoralnih ispada jednog života puno toga, pa evo iskopat ću prvu priču, luda je, otkačena, smiješna i dan danas se ti događaji prepričavaju u dobrom društvu uz klopu i pivicu pomiješanu sa kojekakvim khm, ne smijem reći, a mogli bi nešto čitati i između redova! No, no naopako, kreni više i ne trabunjaj!)
Vidim tu neko vrišti na mene, pa evo neću početi od Kulina bana, ali skoro a kome se da neka čita, a ako se žurite, aj požuri polako i vrati se opet 🙄
Nedavno čitala sam jedno vrijeme, tamo negdje sedamdesetih godina kad su se svi šepurili sa crno-bijelim televizorima. Međutim, vidi vraga pojavio se i televizor u boji i svi su poludjeli za njim. Bilo je to ludo vrijeme, a disalo se nekako mirnije nego danas, ili je to bilo privid kako veli moj dida: «Kćeri moja, to ti je sve isto, samo drugo pakovanje, a neka su bila i tvrđa, pa ih trebalo dugo raspakirati!» Tko je shvatio, shvatio je, a tko nije, e sjedi i razmišljaj što je pisac htio reći. Moram priznati da sam se i ja zamislila i pitam ga, navodim na odgovor, a on samo škilji onako zaguljeno očima, jednim poluotvorenim s lulom u ustima i samo se zagonetno smješka. «Mene si mala našla htjela navesti na tanak led, didu svog, a na koga si se to bacila? (i u smijeh) Samo se ti muči, ali neću ti reći! Sjedi, uzmi ono svoje piskaralo i slušaj što će ti dida ispričati, ali prije no krenem donesi jednu ljutu, naspi i sebi i dobro naćuli uši!»
Sva sam se stresla od te ljute, pekla mi je grlo, ali morala sam biti hrabra i ne razočarati didu. Vrištala mi je ta ljuta po ušima i parala kožu, ali popila je i ostala živa. Kažu prva je najgora 😆 Obožavala sam njegove priče i zapisivala ih, a on sav važan onako bezbrižno zavaljen počeo je priču:
«Mala moja zvrka, taj dan boksao je Muhammad Ali i svi su bili u metežu, svi su nekako žurili sa poslom što prije ga privesti kraju da bi mogli gledati prijenos. Svi su bili nabrijani boksom i prognoza je pala, a klađenje, nadvikivanju nikad kraja, a bilo je tu i žestokih svađa. Tako je i tvoj ćaća taj petak iskoristio i otišao na selo malo obići svoje carstvo kako ga je zvalo «Mali raj». Kad je išao tamo, standardnom trasom sreo je i Srećka na biciklu lokalnog frajera, jebača kako su ga svi zvali, zgodnog neženju, a cure, ljepile su se za njega ko muhe na … jelte drekec da ne kažem gono… ups
Di samo ono stao zvrka? – Srećko dida, Srećko! Pa da, nesretnik jedan!
Taj Srećko bi veliki frajer, veliki zavodnik, a obožavao je starije tete, gospođe pozamašne zadnjice, niske rastom i velikih duda. E takav je zvrka moja taj nesretnik, zavodnik sa rudlavom kosom i ne da je imao kosu, već čupu na glavi, pa su provalili da su mu preci crnci, jer je imao doslovno «pahuljicu» na glavi baš kao oni iz starih filmova. Na gnjiloj glavi puno kose, ne gledaj me tako zvrka, tako se kaže!» Samo sam se smješkala i slušala dalje sve više topeći se od miline njegovih riječi…
Taj dan u selu obilježio je jedan nesvakidašnji događaj, silovali su blizu mosta gdje moramo proći do našeg «Malog raja» jednog mladića i cijelo selo zbog toga bilo je u strahu. Srećka su zvali Crni zbog te crne ogromne divlje kose koju je njegovao, a njemu je samo crno bilo ispod nokata, jer je radio baš ko crnac više za druge nego za sebe. Svaki put kad je išao iz grada u selo za malo više od pola sata stigao bi biciklom i tako održavao svoju kondiciju. Imao je butine baš kao pravi sportaš. Vragolast kakav je bio, neuništiv, neustrašiv odmahivao je na upozorenja roditelja da ostane tu noć kući, ali njegovi su nedavno kupili televizor u boji i on je boks želio gledati sam nesmetan od svih, pa boksa M. Ali,a sutradan treba to komentirati i praviti se važan ipak to u boji drugačije izgleda. Vatra u njemu, mladost kiptila je i žurio se sa poslom i čašica po čašica vatrene domaće vodice okuražila ga i skoči se na bicikl u te sitne sate zaputi se doma.
Vožnja je bila čisto pristojna dok je ulica bila osvjetljena. Nekoliko kilometara oko mosta bio je mrkli mrak i svjetlila je samo dinama od bicikla. Nije bilo svejedno Srećku i gle vraga, crče dinama petsto metara od mjesta gdje su silovali tog mladića. Sjetio se Srećko toga i ne bi mu svejedno i polako je počeo zviždati. Sad je vozio po mraku i samo mjesec mu je osvjetlao put. Nedugo zatim vidio je iza sebe duga svjetla od auta i ubrzao. Sve brže je vrtio osjetivši da ga auto prati, a ne prestiže kako je očekivao. Odmah kroz glavu prošla mu je misao, pa tu su silovali onog mladića, najebao sam i još jače ubrzavao. Vrtio je kao poludio kad je čuo kako ga iz auta doziva ženskasti glas – Mladiću, stani!, Mladiću, stani!!
– Stat ću ti ‘urac! Dobacivao je u strahu na glas! – Ej mladiću pa stani! Hebeš ti to, ne stajem pa makar crkao na biciklu, sve je jače vikao i sve brže vrtio kao poludio, a činilo mu se da stoji u mjestu. Taj ženskasti glas ga je izluđivao – Mladiću stani, nećemo ti ništa! Srećko, pa dovraga što ti je stani! Strina je! Em ti viru, pa stani možeš s nama do grada! » Kako je čuo samo ono STRINA, usporio je i ljutito viknuo na glas – Ti mater to si ti! Jedva je disao i gotovo pao s bicikla bez daha i baš tad mu proklizao lanac. – Pa Srećko strina je i stric, što ti bi? A on loveći dah ponavljao je « Mladiću, mladiću, pa kako ti je palo na pamet da me tako zoveš? Držao se instinktivno rukama za rit dok je to govorio. Strina i stric valjali su se od smijeha pokušavajući ga umiriti, a on i dalje nije micao ruke i hodao natraške do auta.
Dok mi je dida to pričao, suze su mi išle na oči od smijeha, a on mrtav hladan veli, a čekaj to ti je tek početak, di je taj mali tu je skandal i nikada nije dosadno.
Pričao je to dida na svadbi našeg zajedničkog prijatelja, a strina demonstrirala njegov izraz lica i to kako se držao za rit i hodao unatraške. Opći “potop” smijeha je obuzeo salu, a Srećko se želio sakriti u mišiju rupu, ipak mu je godila pažnja u kojoj je uživao i na kraju priče izašao sav važan pred goste, poklonio se prisutnima što je izazvalo ovaciije smijeha i aplauza, znao se šaliti na svoj račun i na svoj osebujan način privući pažnju i pokazati da je on samo čovjek. Ova priča i dan danas prepričava se kao legenda o strašnom Crnom čupavom, neustrašivom zavodniku.
Oslobođenje straha u sebi dobar je put za normalan život bez predrasuda, a osmijehom “kupujemo” vrijeme koje nam je ponuđeno
naopako07 